Druženje na Poloju
Možda su do sada doista ispričane sve sportske priče koje bi nosile predznak čuda ili senzacije. Neke su već odavno dio povijesti, neke s ponosom pamtimo jer su uspješnice sportaša našeg vremena, a one najsvježije uvijek dugo s radošću prepričavamo. Sportska smo nacija – rado to ponavljamo i silno se veselimo uspjehu svakog našeg sportaša.
Neuspjehe baš i ne volimo. Skloni smo pretjeranim analizama, volimo imati krivca kad netko od naših izgubi i uvijek, naravno, baš svatko od nas zna kako bolje odigrati, obraniti, veslati, preskočiti, odskijati, preplivati, zabiti koš, zadati pobjednički udarac ili zgoditak.
Početkom 2012. god., tj. više od godinu i pol prije otvaranja bazena, nekoliko entuzijasta započelo je prve aktivnosti vezane za vodene sportove pa je tako osnovan i Vaterpolski klub Marsonia. Rijetko koji Brođanin je tada o tome imao bilo kakvo mišljenje osim što je ideja o vaterpolu u srcu Slavonije svima zvučala pomalo humoristično. U listopadu 2013. Gradski bazeni su otvorili svoja vrata.
Prvi vaterpolski dani, mjeseci pa i godine prošle su u učenju elementarnih stvari o sportu kojeg smo do tada mogli gledati samo na televiziji. Trening po trening. Mjesec po mjesec. Od nespretnih prvih plivačkih zamaha preko malih, ali slatkih savladanih prepreka, klub je stigao do faze kada se trebalo suočiti s onima koji su u ovom sportu puno, puno duže.
U tim nastojanjima i pokušajim dočekana je i 2016. Članovi obitelji onih koji treniraju i simpatizeri kluba konačno su naučili što je sidrun, koliko traje jedna utakmica, kad se točno treba ljutiti na suca jer je ili nije svirao prekršaj 😉 . Međusobno su se upoznali, počeli odlaziti na utakmice i turnire, planirati obiteljska putovanja po kalendaru vaterpolskih zbivanja, nastavnici više nisu bili u nevjerici ako su roditelji izostanak iz škole pravdali ispričnicom kluba, a djeca, koju je nekad bilo nemoguće odvojiti od kompjutera i igrica, već odavno nisu ni pomišljala na izostanak s treninga. Čak je i početak školske godine postao manje traumatičan jer mu je prethodio turnir „Klepetan“, pravi bazenski praznik.
Dogodilo se zapravo nešto potpuno neočekivano – u samo par godina plavo bijele kockice uvukle su se u srca i domove mnogih Brođana.
Ali u ovoj godini neočekivanih stvari bilo je još.
Sve nas je iznenadila odluka vodstva kluba da VK Marsonia koncem godine nastupi na Kupu Hrvatske. Ne treba biti vrstan poznavatelj vaterpola da bi ustuknuo pred pominjanjem imena kao što su Jug, Mladost, POŠK, Medveščak… kojima definitivno nismo dorasli. Pitanja je bilo bezbroj, a odgovori nisu previše obećavali. Najteža je ipak bila jedna pomisao – što ako nakon neuspjeha koji će im se svakako dogoditi – djeca ( jer najvećim dijelom se ovdje ipak radi o djeci) odluče odustati? Što ako udarci koji će neminovno primiti budu prejaki i sav dosadašnji trud i rad doslovno padnu u vodu?
Ali koliko god mladi klub bili dobro smo znali kako se u odluke onih koji ga vode ne trebamo miješati.
I tako na izmaku još jedne godine sa sigurnošću možemo potvrditi ono što smo već znali – do sada su ispričane nebrojene sportske senzacionalne priče, sportski rezultati ravni čudima…svjedočili smo i brojnim neuspjesima sportaša koji bi nas uglavnom ljutili, rastužili i tjerali na traženje krivca za neuspjeh. Skoro da bi se moglo reći da nema toga što nije zapisano u sportskoj povijesti.
Skoro.
Polovinom prosinca 2016. godine ispričana je, ipak po prvi puta, jedna od najneobičnijih sportskih priča ikada. A ispričao ju je mali i mladi VK Marsonia iz Slavonskog Broda.
Bila je to priča protkana rezultatskim neuspjesima, nadljuskom sportskom ljubavlju, dubokim poštovanjem velikih igrača i klubova, dječje iskrenom radoznalošću, čeličnom sportskom voljom za učenjem na najteži mogući način. Bila je to priča o porazima za koje nitko nije tražio razloge ni krivce, u kojoj nitko nije znao kako zabiti gol i kako ne primiti četrdest i peti.
Bila je to priča o tome kako je VK Marsonia sa Kupa Hrvatske došao poražen, a pobjednički.
I na koncu, bila je to najljepša priča za kraj jedne jako dobre godine. Nadamo se, na radost svih nas, samo prve u nizu.
Željka Grabovac
Related posts
